Osnovna škola u Nemili je osnovana je davne 1909. godine, a osnovana je Odlukom Zemaljske Vlade. Tada se skola zvala Mješovita narodna škola Nemila za mušku i žensku djecu. Škola je izgrađena na zemljištu tadašnjeg vlasnika, Austrijanca Frantza Butchera. Školu je osnovala Austro-Ugarska za djecu svih službenika, a istu su imala prava pohađati i ostala djeca mještana Nemile i okolnih mjesta. Škola je bila četverorazredna i u početku svoga rada brojala je između dvadeset i trideset učenika, jer su Bošnjaci u to vrijeme gledali podozrivo na školovanje svoje djece, posebno ženske djece. Zbog takvog malog broja učenika, svi učenici od prvog do četvrtog razreda, pohađali su nastavu u jednoj učionici.
Pošto je škola bila u neposrednoj blizini rijeke Bosne, proljetne poplave su bile česta opasnost za rad škole. Školska zgrada je namjenski građena, pa je pored učionica imala i stambeni prostor za učitelje, nešto slično današnjim područnim školama. Djeca su bila pod strogim nadzorom roditelja, a u školi nije bilo ništa drugačije, strogoća i disciplina još jača.
U školu se išlo od 9 sati a ostajalo do 16 sati. Postajali su odmori kao i danas, a pauza (veliki odmor), za užinu trajala je sat vremena, od jedanaest do dvanaest sati. Za učitelja to nije predstavljao poteškoću, jer je isti stanovao u stanu koji se nalazio u sklopu škole.
Posebna pažnja poklanjana je predmetima materniji jezik i matematika, tada popularna kao “račun“. Nadarene matematičare učitelji su često nazivali “račundžijama“. U sklopu maternjeg jezika posebna pažnja se poklanjala lijepom pisanju, tada poznatiji kao krasnopis. Lijepo pisanje se obavezno pisalo mastilom. U koliko se otkrije, da neko od učenika piše lijevom rukom, strogo se branilo, pa čak i kažnjavalo. Učenici koji su pokazivali loše rezultate, ostavljani su poslije nastave u „ restu“. Riječ „rest“ na njemačkom znači zatvor, haps, a riječ „reštand“ znači na njemačkom zatvorenik. I ovo samo govori o strogoći i disciplini u tadašnjim školama. U današnje vrijeme riječ „rešt“ zamjenjena je riječju dopunska nastava.
Vjeronauka kao predmet bila je i tada u školi, a onaj koji je imao negativnu ocjenu iz vjeronauke, nije mogao završiti razred. To vrijeme pamti se kao vrijeme neimaštine i bijede, nije bilo udžbenika, a ni materijala za pisanje tako da se pisalo na malim tablama-tablicama, a pisalo se specijalnom pisaljkom. Uz tablicu svaki učenik je imao spužvu. Na tim tablicama učenici su pisali i u školi i kod kuće zadaću. Pred Drugi svjetski rat te tablice su korištene samo u prvom razredu. Na samom početku Drugog svjetskog rata,1941.godine, partizani su u jednom diverzantskom napadu upali Nemilu, koju su tada držali Nijemci, te zapalili Šumsku upravu, Žandarmerijsku kasarnu(današnja policija), Hrvatski dom koji se nalazio u blizini današnje škole, preko puta Orahovičke rijeke, a također su zapali i školu koja je tada prestala s radom. To je vrijeme kada je BiH bila u sastavu NDH-a. U istu školu išle su i dvije od tri sestre Ditrih, ali su 1941. godine, poslije partizanske diverzije preselile u Zenicu i tamo su ubrzo počele ilegalno pomagati partizanima i tamo su mučene i ubijene. Ubrzo su otkrivene i odvedene u zloglasni logor „Jasenovac“, 1942. godine.
Poslije drugog svjetskog rata škola je počela s radom. Tada je škola bila smještena u današnjoj zgradi, kući koja se nalazi u sami Stari hotel. Ta kuća je pripadala Koji Jevtiću, a isti je u toj zgradi držao dućan – današnja prodavnica mješovite robe koje tada nije bilo i birtiju – današnja gostionica. Isti vlasnik je preko puta te zgrade, do pruge držao i kuglanu.
Poslije Drugog svjetskog rata dolazi obnova, izgradnja zemlje. I sama škola1955/56. godine počinje da prerasta u osmogodišnju školu, da bi školske 1958/59. godine potpuno prerasla u osmogodišnju školu. Škola je dobila ime po narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata, Radi Kondiću koji je pogino na planini Mahnjača iznad Žepča. Do tada su djeca, koja su željela nastaviti školovanje poslije četiri završena razreda, morala školovanje nastaviti u Zenici u osmorazrednoj školi, današnjoj OŠ „Musa Ćazim Ćatić“. Ubrzo je seoskoj djeci zabranjeno da tu pohađaju nastavu, te im je daljnje školovanje omogućeno u osmorazrednoj školi u naselju Kanal.
Djeca su putovala u Zenicu u školu ranim jutarnjim lokalom koji je bio u četiri i trideset, a vraćao se uvečer između sedamnaest i osamnaest sati. Sve je to, za tako malu djecu, predstavljao veliku opasnost, zbog te opasnosti a i same neimaštine, mnoga djeca nisu ni nastavljala svoje daljnje školovanje.
Školske 1958/59. škola je već premještena na drugu lokaciju – dvije danas najstarije zgrade u kojima se i danas izvodi nastava tehničkog i likovnog odgoja. Iste godine povećan je i broj odjeljenja na šesnaest, a broj učenika je bio 436. U školi je radilo devet prosvjetnih radnika, četiri učitelja i pet nastavnika. Pošto se broj učenika iz godine u godinu povećavao, a tako odjeljenja, jer je osnovna škola već bila obavezna, u školi počinje manjakti prostora. Od petog razreda sve veći broj djece iz okolnih sela, iz područnih škola počinje da nastvalja školovanje. Tako se 1962. godine gradi i novi dio škole sa osam učionica, malom salom za današnji tjelesni odgoj, a također i službene prostorije.Ubrzo se uvode i novčane kazne za roditelje koji ne dozvoljavaju djeci nastavak školovanja poslije završenog četvrtog razreda, pa se tako i broj učenika sve više povećava. Dograđuje se novi dio škole sa dvanaest učionica i modernom fiskulturom salom 1980. godine. Značajan je podatak da je školske 1970/71. godine broj učenika u školi bio 2185, a već naredne 2314 učenika koji su bili raspoređeni 74 odjeljenja. Sve do 1994. godine škola nosila ime OŠ „Rade Kondić“, a iste godine po velikom književniku Ćamilu Sijariću dobija ime JU OŠ „Ćamil Sijarić“ Nemila.
U poslijeratnom periodu broj učenika se mjenjao, a najveći broj učenika bio je u školskoj 1997/1998. godini (1858 učenika). Osnovna Škola “Ćamil Sijarić” u Nemili obuhvata učenike sa područja 12 mjesnih zajednica sa oko 15000 stanovnika.
Učenici iz svih 10 područnih škola nastavljaju školovanje u Centralnoj školi u Nemili gdje svakodnevno, đačkim autobusima, putuju učenici iz pravaca: Vranduk – Nemila, Topčić Polje – Nemila, Starina -Bistrica – Nemila, Šerići – Vukotići – Nemila, i Orahovica – Nemila.
Ostali učenici pješače od kuće do Škole od 1 km do 5 km. Najveći broj učenika je iz radničkih porodica, zatim iz porodica koje se bave poljoprivredom, dok je veliki broj djece neuposlenih roditelja ili roditelja koji nemaju obezbjeđenu sigurnu egzistenciju.
Škola je danas najbrojnija osnovna škola u ZE-DO Kantonu, a ujedno jedna od najvećih škola u Federaciji.